Kasno ljeto i jesen su lipa i šara godišnja dob. Po ljetnoj vrućini je ohladjenje ugodno. Ali ne mislim nek na vrime i klimu i neke od neobičnih nevrimen. Mislim na život i ljude, ki pišu i oblikuju život, ali ga i zaustavljaju i ograničavaju. Uzrejana sitva se u ovi tajedni žanje, dokle ostalo još čeka na trgadbu. Mnogi su zahvalni za ov dar stvaranja i za sâd djela, drugi nikada nisu zadovoljni, nikada ne dostanu dovoljno. Nažalost su nezadovoljstvo, skupa s rastućim ogorčenjem zbog svega i svakoga, ter otrov prigovaranja dio svakidanjega života. To rodi egoizam, pohlepnost, nezadovoljstvo, nenavidnost, lažne tvrdnje o vlasničtvu, ogorčenost i nemir srca. Svadje i zblud na svi razina, marljivo su se prakticirale u Gradišću, kako se more pročitati na stranica nekih novin. Štitelj se čudi, o čem se ovde raspravlja i svadja. A još i unutar Crikve i med kršćani postoju gorke svadje i zbludi.

Najesen se karte nanovič mišaju; globalna situacija, savezna, državna i lokalna politika ter velika pitanja i odluke, ke naližu sve, sada su na vidiku i ne moru se odgoditi do novoga ljeta: Gdo će graditi mir, kada svit kipi od mržnje i pohlepnosti, uz nas i u mnogi zemlja, ke su se davno zgubile s dnevnoga radara visti? Ča će se dogoditi s našom budućnošću, sa situacijom na tržišću djela, sa sve manjom mladom generacijom i rastućom starijom generacijom? Gdo će financirati mirovine, skrbiti se za one, ki su sami, podvarati starce i ki tribaju pomoć, odgajati dicu i obavljati posle, ke nigdo već ne kani djelati? Umjetna inteligencija neće se baviti s timi pitanji; ona ne pokazuje empatiju. Gdo će se skrbiti za betežne, financirati bolnice i brinuti se za betežni zdravstveni sistem dok ne ozdravi? Gdo će oživiti komunikaciju, potaknuti razgovore i na kraju reći, da nas sva ta društvena komunikacija ne povezuje i ne zbližava, nego izolira i otudjuje ljude? Mladi ljudi obetežaju, stalno komuniciraju, a ipak ne razgovaraju, živu u posebnom svitu, u svojem virtualnom svitu, u mehuri odbijanja stvarnosti. A mi stari to gledamo. Svit i život postaju sve već iskrivljeni; prepustili smo razmišljanje i promišljanje drugim, a još nismo shvatili, da smo peljani i kontrolirani. Demokracije su postale upitne, a pitanja sumnjiva. Pisci receptov i oni, ki pojednostavljuju recepte, uticajni ljudi i šaptači zaslužuju dobro.
 

Očekivanja i ideje mnogih ljudi su jako pretirane i ne odgovaraju stvarnosti života i realnoj izvedivosti i ostvarenju. Moraju li čuvarnice biti besplatne za sve – i za obitelji s duplim prihodom? Moraju li se škole, mjesta obrazovanja i osposobljavanja, u budućnosti pretvoriti u odjele visoke sigurnosti sa zaključani vrati i video-nadzorom? Mora li se odgoj dice još već zneti iz odgovornosti roditeljev? Kamere ne moru čuvati živote, a oružje je pogibelno, kada dojde u ruke norca. More li se još opravdati “džungl potpornoga financiranja” sa svotami pinez, ke još svenek daju Bruxelles, savezna vlada ili zemlja i druge organizacije? I ćedu li ljudi, ki djelaju, i dalje tolerirati, da djelaju i plaćaju za ovo rasipanje? Politika je već od populizma i simbolične politike; ona je velika odgovornost za dobru budućnost.
 

Iskanje istine ne smi se degradirati na pitanje moći ili arbitraže (“bilo kako”); etički i moralni temelji ne smu se reducirati na pronajdenje većine i izborne kampanje. Lakocijeni konformizam i zabluda nikada nisu preminili svit, nego hrabrost na suprotstavljanje, na skromnost, poniznost i odgovornost pred vlašćim dušnim spoznanjem.

Kršćani bi zapravo morali preuzeti peljačtvo. More im se li ugodati, stvoriti životne prostore, ki daju mjesto Bogu i ljudem i ih zbližavaju? Životni i vjerski prostori ne smu biti jedan drugomu tudji. Je li moguće, živiti skupa u zajedničtvu, prez svadje, konkurenciranja i potvaranja, prez rivaliziranja, ali s iskrenošću i odgovornošću prema Bogu i človičanstvu? Svaka pobožnost, ka je tudja životu, već nima nikakove veze sa životom i sa stvarnošću vjere. Kada život i vjera postanu jedan drugomu tudji, život postane monoton, vjera postane folklorni ukras, a praznovjerje i big u ezoteriku i egzotično napreduju.
 

Život bi mogao biti šar, kot vrime žetve, dar i pun presenećenja: lip, dobar i istinit, izazovan i hrabar, pomiren i milosrdan, ne arogantan i ne hvalisav, zadovoljan i miran. I moglo bi biti uzbudljivo, avanturističko i obećavajuće, ako pustimo Boga u svoje živote.

Slika: Pixabay