Svaki, ki tvrdi: „Smrt me ostavlja hladnim“ i othiti umiranje kot trivijalnu stvar, nije iskren. U tom kontekstu moru još i religije i vjera postati životu tudja, neiskrena ideologija. Rado govoru o "ponovni sastanki", "privrimenom lučenju", "kršćanski oprošćaji" i "preseljenju u drugu sobu". Čuda ljudi potiskuje smrt, umanjuje nju i ponaša se kot da smrt ne bi imala nikakove veze sa životom. Samo sveti Franjo Asiški je, suočen s vlastitom smrću, mogao jačiti o smrti kot o svojem „bratu“ u Pjesmi Sunca, ar je vjerovao u svojega Stvoritelja i dokle mu se je smrt približavala.
 

U prošlosti je umiranje bilo „sveti“ dogodjaj i važno u životu človika. Pokojniki su položeni doma u stani, održavale su se molitve za mrtve – “dvorilo se je”, zustavljane su ure, vrime je stalo, ljudi su se skupa plakali, molili, povidale su se kratke štorice za pokojnike, pisali su se romani za njihove živote, ki još nisu bili napisani i kovala se je budućnost, kot suprotstavljanje smrti. Križ, ki se je stavljao u lijes, očenaši, ki su se omotali okolo sklopljenih ruk pokojnika i najlipša oprava, kom su pokojniki opravljeni, su bili jur svenek pripravni. Pokojne nisu dali pogrebniku. Smrt obično dojde nepozvana, čuda puti brutalna, ponekad očekivana, ali nikada planirana. Planirana smrt, namjerno samoumorstvo ostaje strahovito umorstvo. Nigdo ne more zaobajti smrt, ni oni, ki trošu cijeli svoj trud i pineze ter bombardiraju sve liječnike, da bi produžili svoje živote i zaobašli smrt. Drugi su potisnuli smrt, zeli umiranju ljudsko dostojanstvo i preselili umiranje u tudjinu. Čuda ki se trudi, da se svojih mrtvih hitro, rastrošno i uz mnogo bleketanja "oslobodi". “Posli” s mrtvimi cvatu, postanu dan za danom neobičniji, čudnovitiji i nehumaniji.
 

Prikazi “mrtvačkih plesov” najdu se na nutarnji i vanjski zidi starih crikav. Sudnji dan nije bio ljudem tudji; Michelangelovo slikarstvo u Sikstinskoj kapeli jako se vidi svim, ki su je tokom stoljeć vidili u Rimu. Smrt s kosom je bila svagdir nazoči, a sarkofagi (u prijevodu: „žerač mesa“) bili su sastavni dio crikvenoga inventara okolo Mrtvoga goda. Prispodobno s ovim su svi Halloween-produkti smišni. Još i preveliki prikazi svetoga Kristofora u crikva i na vanjski crikveni zidi i gradski stani postali su tiho obećanje zato, da onoga dana, kada gdo pogleda prema Kristonoscu, neće umriti naglo, nepredvidjenom smrću.
 

Nedavno su jedne jako čitane dnevne novine pisale: „Smrt je zaman, ali nažalost nije gratis, besplatna. Ostali rodjaki čuda puti desetljeća dugo plaćaju velike svote pinez za postojeće grobe.” Ov pokušaj interpretacije nije nek stilski netočan i upitan po sadržaju, nego je i potpuno pogrišan. Pogrišne riči su prisilno složene u pogrišan kontekst. Točno je: Smrt čuda stoji, kot i umiranje; i jedno i drugo stoji nas život. Smrt požere život, i ako neki superpobožni ljudi već ne govoru o pokopu, zadušnici i lučenju, nego se ponašaju kot da oni odredjuju život po smrti.

Već ne vjeruju u Boga i goristanje. Kada drugi čuvaju pepeo svojih pokojnih na palici, rasipavaju ga po vodi, brigi ili po sinokoša, ili ga prešu u nakit, kada "Poslidnja generacija" klimatskih aktivistov načinja plan za apokalipsu, ka pripada nek Bogu, ki obiće Sudnji dan ne kot dan propasti, nego kot dan savršenja, kada ćedu se mrtvi goristati iz grobov, onda se je naglasak toga, ča je važno, u naši životi i u našem odnosu s Bogom značajno pomaknuo.
 

Jednostavno za razmisliti:

Ča bi bilo, ako bi naši dragi opet smili doma umriti?

Ča bi bilo, ako bi polaganje naših dragih u lijes, a tim i u Božje ruke, opet moglo biti lipa i zahvalna služba za one, ki su ostali za nami?

Ča bi bilo, ako si izbor med kremiranjem i pokopom ne bi učinili tako lakim?

Ne dopušćajmo, da se pokojnik "zgubi" s motom: "Lučili smo se u tišini."

Smrt i pokop nisu privatne stvari. Lučenje, zahvaljivanje, ohrabrajuće molitve i batrenje mnogih su skupni dogodjaj, a ne privatna sudbina.

Cimitori su vizit-karte života i kulture jednoga naroda. Naši cimitori moraju biti otpečaćeni, a ne popločani i zapečaćena nadgrobnimi spomeniki.

Cvatući grobi su izraz našega ufanja u vječni život pri Bogu, a cimitori, ki cvatu i su preplavljeni gorućimi svićami, zaistinu zaslužuju naziv „Božji raj“.

Pravi pokop ne uključuje snimljenu glazbu i brbljanje o pokojnom, nego dopušća Bogu, da progovori: "Ja sam goristanje i žitak; ki vjeruje va me, ako i umre, živit će." (Iv 11,25)
 

Mrtvi ne brbljaju, ogovaraju, ali govoru o nami živimi, o našem ufanju, našoj vjeri, o dostojanstvu i jedinstvenosti svakoga človika. A govoru o Bogu, ki će naše pokojne otpeljati domom, tijelom i dušom. Kako i kada – ne znamo, morebit čisto drugačije, nego mislimo.

Slika: Pixabay