Jur već od 100 ljet je on patron Gradišća, a jur već od 60 ljet patron Željezanske biškupije. Jedinstveno je to, da je jur bio patron zemlje prije nego je postao patron biškupije ter da nisu biškupi i dijecezanski administratori, nego politički peljači u Rimu izrazili prošnju, da sveti Martin bude patron zemlje. Svetac je ondašnjoj zemaljskoj vladi bio velika nakana. Morebit i zato, ča su se kanili "braniti" od svetoga Štefana, ugarskoga kralja, morali naglasiti samostalnost novoga Gradišća i ne pasti najzad u staru odvisnost od ugarske većine. Moglo bi se reći, da je to izrazito pobožan pristup s političkim prizvukom.
 

Med ovimi dvimi sveci, svetim biškupom i svetim kraljem, nije konkurencije; obadva slišu temeljom našega kršćanskoga jerbinstva u panonskoj pokrajini. Je li se Martin rodio u Sambotelu, na Martinovom brigu u Pannonhalmi s benediktinskimi redovniki ili kade na Ugarskoj ravnici je od sekundarne važnosti. Ovde je djelao, prodikovao i donesao vjeru u Boga Jezuša Kristuša, živeći tu vjeru na uzoran način. Preminio je ljude i društvo, a njegov uticaj ćuti se i danas. Nikada nije svejedno, kako vjerujemo, ča živimo i gdo smo. Nigdo nima "svoju" vjeru, a vjerovanje je ča čisto drugačijega od jednostavnoga "vjerovanja u Boga"!
 

Kršćanska vjera je humanizacija človika, ar ona izvira od Boga, ki je ljubav, ter je stvorio i ljubi ljudsko biće, ko je stvoreno na Božju sliku. Kršćanska vjera ne obračunava, oko za oko, zub za zub, i ne osigurava mjesto pri Bogu umaranjem i klanjem nevjernikov. Biti kršćan ne kontrolira ni odredjuje život, nego prihvaća život kot dar, i rodjeni i nerodjeni, i život ki je došao kraju. Kršćan primi život kot dar i zna, da svaka rafinirana tehnika planiranja života, kot surogatstva, i svaki samoumornički pokušaj namjernoga dokončanja života predstavlja nepoštivanje života. Kršćanski život more značiti i davati drugim već nego ča meni pripada, prez nenavidnosti i prez pohlepnosti, željiti dobro svojemu bližnjemu, govoriti dobro i obećavati dobro: blagosloviti ih. Kršćan drži nebesa širom otvorena, obećano im je Kraljevstvo Božje; "tisućljetno kraljevstvo" sa svenek čerašnjimi doprimilo je nek nevolju i katastrofu - to su i poslidnji najtvrdokorniji sada spoznali. Ne ishasnovati ljude, ni za vrime žetve i drugoga djela, davati im plaću, ke zaslužuju, ne im se smijati, ne ogovarati ih, ne šaliti se na njihove stroške i o nji ne govoriti za hrptom, ne živiti na tudji račun i ne varati ih – i to je kršćanski.
 

Kršćani mislu veliko, ar utjelovljeni Bog čini njih i sve ljude velikim. Jesu li uobičajena mrmljanja o biološkom samoodredjenju, svadje okolo prava na ime, rodno inkluzivan jezik, legalizacija kanabisa ili izgradnja rodno neutralnih toaletov i “hidžab” zaista toliko važni, drugo je pitanje. Važniji i ključni ostaju napori za postizanje dobroga i priznatoga djela, težnja za unutarnjom sigurnošću i odgovornom migracijom, napori za osiguranje sigurnih škol, njihove dice i učiteljev, obrazovanje ko je već od stručnoga znanja, zalaganje za dobre bolnice, podvaranje i zdravstvene usluge, potpiranje obitelji i zajednic, uspješna inkluzija i otvorene oči za život osobov s invaliditetom i ugroženih grup. Kršćani to vidu i pokušavaju to činiti. Vjera nije distancirana i nerealna aktivnost, nije utješna nagrada ili ideologija, nije big od stvarnosti ili izbjegavajući manevar za pobožne ekscentrike. Vjera nije big u bilo ku religiju. Biti "religiozan" ne znači automatski "vjerovati". Vjera je utočišće u Bogu, sastanak s Njim, slušanje Njega i razgovor s Njim, ki predvidja, preteče naše živote i djela, naše hlepnje i naše neuspjehe. Živa vjera u Boga Jezuša Kristuša, prepoznavanje toga Boga i njegovoga imena ter slavljenje nedilje kot dana Gospodinovoga ocrtavaju prve tri zapovidi Dekaloga. Su li te zapovidi sama bit onoga, ča je istinski kršćansko, jur zaboravljene? Bolvani, idoli, slike i krivi, zamjenski bogi, ki su postojali u vrime svetoga Martina i ki postoju i danas su samo lakocijene imitacije, podložne modi i samoobmani, prevaranju samoga sebe.

Sveti Martin nas sve to uči!

I kot u njegovo vrime pred 1700 ljeti se danas ponovno krstu odrasli, mladi si postavljaju pitanje o Bogu i idu iskati Boga. Želju biti čuda već od samo dobrih, vrlih, pristojnih, izvrsnih i etički poslušnih. Želju se ponovno povezati s njim, ovim Bogom, i s človičanstvom, ovimi potlačenimi dušami. Svi znaki toga jur su ovde.

Lipu Martinju, u čast svetoga Martina, za dostojanstvo človičanstva, za potomce sv. Martina i u zahvalnosti za našu kršćansku vjeru.

Slika: Copyright 2025, PubliKath GmbH, www.kna.de, All Rights Reserved, Joachim Heinz