Čudaputi čujemo u našoj dobi, da je Crikva u krizi, da triba reforme, da je izgubila svoju vjerodostojnost, da nje nauk diskriminira ljude, osebujno žene i one, ki pripadaju manjinam, da skoro već nek najdu stari ljudi kod nediljne sv. maše, itd., itd, itd.

Zanimljivo bi bilo znati, kakav kip Cirkve imanju oni ljudi, ki crikvu najveć kritiziraju. Gdo je crikva? Papa, biškupi i svećeniki? Zgrada od kamena? Ruku na srce: Gdo misli – kad čuje rič „crikva“ na zajednicu svih pokršćenih, ili – još jasnije: Gdo misli n a s e b e ? Jer mi smo svi Crikva – i kako se prezentira i izgleda u današnjem vrimenu odvisi od svakoga pojedinoga kotriga.

Jedni drugi opet velu: Vjera da – crikva ne. Oni obrnu cirkvi svoj hrbat i mislu da crikvu ne tribaju, ili (još gorlje) da Kristuš nije kanio imati Crikvu.
Štenja današnjega svetka Duhi nas nauču nešto drugo. Apoštoli su prvi primili dar Duha Svetoga veljek po goristanju Gospodina, ali ne za se nego za izgradnju Crikve u sakramentu pokore.

„Primite Duha Svetoga, kim oprostite grihe, onim hte biti oprošćeni, a kim je zadržite, onim hte biti zadržani.“ Sam Kristuš je kanio, da oprošćenje grihov bude povezano sa službom duhovnikov, službom Crikve, ka ne postoji za se, nego da okuplja sve ljude u vjeri u Kristuša. Crikva ada ne postoji za sve nego je „znak i sredstvo“ ujedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda.

Na sâm Duhovski dan je nastao najednoč s neba šum, kot kad puše silan vjetar i napunio je svu hižu, kade su bili skupa svi Jezuševi učeniki. I spustili su se ognjeni jeziki na svakoga od njih i počeli su govoriti različne jezike – narodila se je katoličanska (ča znači univerzalna, od svih narodov) Crikva.

I mi neka budemo živi kotrigi Crikve, nevidljivoga tijela Kristuša. Tijelo svakoga pojedinoga od nas neka bude hram/crikva Duha Svetoga. Svaki od nas je primio sedmere dare Duha Svetoga – u sv. krstu i u sv. bermanju. I kako potribni su nam!

Dari mudrosti i razuma, da dobro znamo spoznati znake našega vrimena, dar svitovanja, da znamo drugomu iskreno pomoći, dar jakosti, da moremo izdurati u teški situacija i obladati sva suprotstavljanja u našem žitku, dar znanosti, da ne postanemo ponosni zbog našega znanja nego da ga koristimo za dobrobit drugih, dar pobožnosti, da se Bogu rado i dostojno pomolimo, osebujno na nedilju, i dar straha Božjega, da imamo uvijek Boga pred očima i da ne zabimo, da ćemo ga jednoga dana gledati i morati dati račun o našem žitku.

Jedan reporter je jednoč pitao sv. majku Terezu za najpotribniju reformu u Crikvi: „Ča je najvažnije, ča se triba minjati?“ Majka Tereza mu je gledala u oči i je rekla: „Ti i ja.“ Otvorimo se Duhu Svetomu i živimo, kot živi kotrigi Kristuša i Crikve.